Vasar na otvorenom, Split danas

Piše: Milena Ulic

Ispod sunca zlatnoga blista riva nalipsa, na planeti malena, ali u srcu najveca, opjevao je Splitku rivu i Split, onako kako je samo on znao, Oliver Dragojevic.

Nazalost danasnji Split nije onaj Split koje je Oliver opjevao, ni onaj Split koji ja poznajem od rodenja. Danasnji Split je, sto je divno, turisticka destinacija, brojnim putnicima iz cijeloga svijeta. Danasnji Split odjekuje multikulturalnoscu tokom ljeta. U danasnjem Splitu, ono sto najvise volim su ljudi iz svih krajeva svijeta, svih boja koze, svih jezika. Ali nazalost to je jedino sto u danasnjem Splitu, odnosno centru Splita, odnosno u Dioklecijanovoj palaci i oko nje mogu navesti kao prednost.

Ja nisam protiv toga da se vremena mjenjaju, da se gradovi mjenjaju, da se struktura stanovnistva mjenja. Nisam protiv toga da svako vrijeme donosi svoje, dobro i lose i odnosi ono do tada, dobro i lose. Ja sam uvijek za to da se ide naprijed, za to da se vremena i ljudi moraju mjenjati, ja sam uvijek za to da nam bude bolje.

Ali ovog puta, u ovom gradu se bojim promjena. Splitu danas se dogada ono sto je u Dubrovniku eskaliralo prije 6,7 i vise godina, u Splitu danas eskalira ono sto bi moglo za 10 godina, ako se ne bude vodilo racuna eskalirati i u Zagrebu. Splitu se dogada turizam ljeti i pust grad zimi. Splitu se dogada da centar je napravljen i prilagoden za turiste i da je iz centra istjerano sve sto je omogucavalo stanovnicima centra zivot.

Splitski centr, okuruzen palacom, i dio oko palace pa kroz Varos, pa do parka Emanuela Vidovica, te do pazara sa istocne strane se pretvorio u fast food, restoran i suvenirnicu na otvorenom.

Prosla sam kalama, ulicicama koje dobro znam, prosla sam kroz centar gdje sam nekada kupovala u divnim butigama odjecu i cipele, prosla sam tamo gdje su bile male, kvartovske trgovine, prosla sam na ugao iza peskarije gdje se prodavala metraza. Prosla sam cijeli centar trazeci Split kakav pamtim, znam toga odavno nema. I nije problem sto ga nema, da su sadrzaje koji su nekada bili na tim mjestima zamjenili novi, ovom vremenu prilagodeni.

Nije problem sto na prokurativama nema kina, ali je problem sto je na mjestu kina restoran, nije problem sto na malim trgovima unutar geta, nema vise onih pitoreksnih kafica, ali je problem sto su fast food restorani tu, jedan na drugom, nije problem sto nema ni krojaca ni postolara, ni male butige, ali je problem sto su na svim tim mjestima suvenirnice. 

Stetajuci Splitom danas imala sam dojam da se nalazim na ogromnoj trznici, hrana na otvorenom i suveniri, na trznici koji se ne moze nigdje smjestiti jer je mjesavina svih kuhinja svijeta i svih suvenira svijeta. Na nekoj trznici koja se slucajno nakon uragana nasla u zidovima Dioklecijanove palace.

Tuzna sam, sto mog Splita nema, sto je ova zemlja dozvolila gradovima, jednim za drugim da postanu ono od cega ce i turisti pobjeci. Tuzna sam sto se nije pazilo i vodilo racuna da se gradovi pa i Split sacuvaju onakvi kakvi jesu, jer takve ih turisti traze. Zalosna sam sto smo u ime par godina dobre zarade, cijeli centar pretvorili u vasar, i sto ce nam iz tog centra, logicno otici i turisti. Zalosno je da smo ljude otjerali, da ce turisti otici i da cemo u slijedece desetljece dobiti prazan grad duhova. Kulisu za apokalipsticni film.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *