Albanija, od luksuza do jada u dva koraka

Crnu Goru ostavljamo za sobom, malo čekanja na granici i evo nas u zemlji koja je bila pod strogim režimom Enver Hoxha od 1944 do 1985, koja je u trenutku njegove smrti prije nešto vise o 30 godina službeno bila treća najsiromašnija na svijetu. U zemlji u kojoj su sve vjere, osim vjere u Alabaniju i njega bile zabranjene. Zemlji koja je živjela u potpunoj izolaciji od vanjskog svijeta, i za njim kasnila bar sto godina.

Posebna i živopisna zemlja, kako onda tako i danas. Stigli smo. Da vidimo kako Albanija izgleda danas, da vidimo kako se živi, i da uživo doživimo bunkere i opsesivan strah od neprijatelja.

Po samom prelasku granice počinje jedan novi svijet, doslovno. Odmah je gotovo metar nakon granice cesta postala znatno lošija, uza i ne predvidljivija. Odmah su nas na istoj toj cesti dočekala zaprežna kola. Biti ce ovo zanimljivo putovanje. Već sam tada znala.

Skadar

Prvi na redu nam je Skadar, lijep, ne prevelik grad na samom Skadarskom jezeru. Turistička idila kada bi tko imao ovdje prvo razviti infrastrukturu pa potom turizam, ali turista ima, po nešto. Uglavnom ture iz Crne Gore ili Makedonije na jedan dan. Nedirnuta priroda i nepregledne ravnice omeđene planinama. Dosta je toga i obrađeno. Radi se. Ljudi se trude da prežive.

Skadar je zapušten, svugdje osim u samom centru. Centar je novo uređen, obnovljen, blještav, kako to biva u zemljama koje je napustio komunizam, Sve van toga je čak u sred dana, pomalo jezivo. Ruševno, ne održavano.

 

Pijemo brzu kavu i napuštamo ovaj gradić, htjeli smo jesti ali se nismo uspijeli snaći ni sporazumijeti. Nitko ne prica nista osim Albanskog. Iako im je Crna Gora na korak,  izolacija je ucinila svoje, sto je i logicno.

Ukljucujemo se na autoput za Tiranu, ako se takvo nesto moze nazvati autoputom, iako u kartama i putokazima jasno stoji da je, autoput.  Autoput koji ima vise zapreznih kola i stopera nego li ste ih  zivotu vidjeli, autoput koji ulaze i izlaze ima svugdje, ograda nigdje. Skrenes kao sa bilo koje prometnice malo u trgovinu, malo u autopraonu, okrenes se polukruzno i vratis doma. Takav je ovaj autoput.

Od samog ulaska u Albaniju, pokazati ce se kasnije, pa sve do izlaska iz nje uz sve ceste, uz taj nazovi, autoput, bas sa svih strana i svugdje, saloni namjestaja, u ogromnim kucama, saloni namjetaja, svakakvog i svugdje. I auto praone. jedna na drugoj, jedna do druge. U stvarnosti to izgleda ovako. Nekakva cerada ili platno, na par zeljeznih sipki i kanta vode ili u najboljem slucaju, cijev s vodom.

Bezinskih pumpi takoder ima na svakom koraku, njih drze malo imucnija gospoda od onih koji imaju autopraone, ima da se razumijemo, sasvim normalnih pumpi, kao sto su na cijelom zapadu, ali i mnogo onih na kojima je prava sreca, ako se s njih izvucete zivi.

Vozeci se kroz Albaniju, jak je, neosporno najjaci taj sukob strasnog gotovo jezivog siromastva i nevjerovatnog bogastva, nekih njihovih tajkuna koji rade uglavnom po Italiji ili za/sa Italijom, koji se bave vjerovatno onim po cemu cijeli Zapad zna jednu vrstu opijata, poznatu Albanku. Oni zive kao u Americkim filmovima, u vilama, s vozinim parkovima od kojih zastaje dah. Oni zive Americke snove, ovdje, na ustrb svih onih koje vidamo u zapreznim kolima, autopraonama i na poljima.

Malo ugodaja u prolazu.

Tirana, sjaj vladavine  Enver Hoxha i sva bijeda njegovog režima i naslijeđa koji je ostavio ovoj zemlji.

Ulaskom u Tiranu nakon table, i nakon oznaka gdje je centar i ostalih putokaza, da ih  nema rijetko tko bi pomislio da dolazimo u glavni grad. Nekakve cudne kucice, jedna na drugoj, pa na njima medusobno nazidano nesto, sto bi pretpostavljam trebala biti zgrada. Cuda u gradenju bezbroj, ispred cuda zaprezna kola. Je smo li mi sigurno srenuli kako treba?

Dobro smo skrenuli, ulice postaju ulice, ali na njihov nacin. Siromasan i izoliran i s puno dodataka, puno ukrasa, puno kicenja i puno, previse tepiha svugdje. Vozimo se prema samom centru, po mojoj procijeni neki par ulica dalje od centra, ispred zgrade covijek s autom prodaje kozu. Najnormalnije. Vezao kozu za kuku od auta i ceka kupce.

Nalazimo garazu i parkiramo se, tu smo dvjestotinjak metara od bulevara, aleje koja vodi do samog centra, (ja sam joj naravno zaboravila ime). Prekrasna, velika, siroka ulica, s prekrasnim sirokim nogostupom, uz cijelu duzinu je prati i park, odnosno vise njih. Sve zeleno, sve podsisano, ogromne kolicine cvijeca i drveca. Zaista jedna od najljepsih glavnih ulica koju sam vidjela. Raj za setnju, za uzivanje, za odmaranje. I jedan bunker, da znamo gdje smo.

Brzo dolazimo do glavnog trga, konja, zgrade vlade i svih cuda koji se tu nalaze. Toliko komunizam ostavi spomenika i vaznosti za klanjanje narodu da je to nemoguce zapamtiti. I sve ogromno. Sve najvece, sve najvaznije. Trg je vidljivo na prvi pogled nedavno obovljen, bljestav, sreden, svjetski glavni trg. Prostran, jako velik, osvjetljen. Preljep.

 

Od glavng trga nas dijeli ulica, tu smo u elitnom dijelu, rezerviranom za odmaranje, dijelu kafica, restorana, svih luksuza. dijelu koji je soista sreden, ureden po najnovijim svjetski standardima. Divimo se, uzivamo u Tirani, ovoj usminkanoj za prezentaciju Tirani. Tirani za turiste.

Samo skretanje s glavnog trga, u ulicu, ili samo ulicu dalje zivi ona Tirana s pocetka price, realna i ne bas bljestava. Ona prirodna kakva jest Albanija i njen glavni grad.

Tiranu pozdravljamo, do slijedećeg  viđenja, nadamo se i za nju, njih, a i nas, u nekim boljim vremenima.

Ohrid nas čeka. 

3 Replies to “Albanija, od luksuza do jada u dva koraka”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *